KulturaSaradnja

Marksizam i religija u romanu “Džozef” Rastafari spisateljice Barbare Blejk Hane

Roman “Džozef” rastafarijanske spisateljice Barbare Blejk Hane se na Jamajci smatra najrelevantnijim i najšire prihvaćenim književnim štivom o međuodnosima regea, kulta Hajla Selasija I, vizije pravednog društva, biblijske pobožnosti, mistike nabujale prirode i nesputanosti slobode da se živi i stvara. Knjiga je prevedena na srpski i objavljena 2020. godine od strane IPC media.

Iako se radi o romanu, knjiga se zasniva na stvarnim događajima.  U jednom odlomku knjige je predstavljeno upoznavanje Pitera (vrlo verovatno čuvenog rege autora Pitera Toša), protagoniste knjige, sa Fidelom Kastrom. U nastavku sledi taj odlomak koji se dotiče odnosa marksizma i hrišćanstva.

Piter je svakodnevno pitao Arivu kada ćemo upoznati Fidela. Ariva bi se na to veselo nasmejao. “A šta to imate da mu kažete?” Piter bi se na to uozbiljio. “Imam najvažnije pitanje za njega. Reci mu da neću otići dok se ne vidim sa njim.”

Da, znali smo da ćemo morati da odemo sa Kube, iako bismo zauvek rado ostali. Piter je i dalje trebalo da vrati čast svom imenu. Još smo, međutim, bili na Kubi u vreme karnevala, kada je široka avenija uz more, oživela u paradi pokretnih platformi i kostimiranih grupa neverovatne lepote i raznolikosti – gde su neke platforme bile visoke i do tri sprata – u noći punoj muzike, vatrometa, hrane, pića i smeha.

Opijeni radošću i spektaklom, posmatrali smo paradu i nije nas iznenadilo kada su nas sa sobom povukli bećari iz bujice ljudi i naša se odeća pomešala sa drečavim kostimima oko nas. Vesele ruke su nas podigle na platformu, odakle smo imali širi pogled na spektakl gomile sveta u prolazu. Tada su nas druge ruke povukle dalje duž platforme i kroz dovratak u kabinu ispod nje.

Tu je na naše zaprepašćenje sedeo Fidel, nasmešeno grizući cigaru, usred grupe svojih ljudi. Smešeći se, Ariva je stupio pred, slobodno se rukovao sa svojim vođom, a onda je predstavio Pitera Fidelu, dok sam ja slušala i posmatrala.

“Hvala Vam na gostoprimstvu”, spremno je izgovorio Piter. “Bilo nam je lepo ovde na Kubi”. Krupni muškarac se osmehnuo i nije čekao prevodioca. Progovorio je na engleskom. “Čujem da imate pitanje za mene? Kako glasi?” Piter se opustio, pa se i sam osmehnuo.

“Jednom sam negde pročitao da ste rekli da je krajnji cilj Kubanske revolucije da postigne da čoveku bude toliko stalo do svog brata čoveka da će naposletku nestati potreba za novcem kao sredstvom razmene… da će ljudi biti toliko ujedinjeni u jednakosti prilika, jednakom zadovoljenju potreba, da će takmičarski duh zameniti duh bratske ljubavi. Smatram da je to plemenit cilj”. Fidel se nasmešio. “Moje pitanje je ovo: zar to nije temeljni princip hrišćanstva, religiozne vere u Boga, koga vi kao marksista ne priznajete?”

Fidel se ponovo nasmešio, pa se zavalio u naslon stolice, s rukama iza glave. Na trenutak je razmišljao, okrenuo se da prevede nešto od Piterovih reči svojim kolegama i da sačeka odgovor nekog od njih pre nego što je progovorio.

“Odgojen sam kao katolik, tako da su me učili principima hrišćanstva i božijim zakonima. Iako jesam marksista, jasno mi je da je ono što se naziva božijim zakonom zapravo čovekov zakon. To je ono duboko unutrašnje osećanje koje svi imamo, da znamo šta je dobro. TO je pravi Hrist u nama, istinsko hrišćanstvo, i nije potrebno da budete katolik ili anglikanac, musliman ili Hindus da to razumete. Kao marksist, posvećen sam ublažavanju patnje svih mojih ljudi jednako, ja u takvom svom razmišljanju ne vidim nikakvu protivrečnost, pa čak ni religioznost.”

Piter je klimnuo glavom, prihvativši ovo. “Pitao sam samo zbog toga”, rekao je, “što je to što ste rekli tačno ono što i sam osećam.”

Fidel se smešio. “Moj jamajkanski brate – isti vrhovni duh koji tebe vodi da potražiš rešenja za svoj narod u rastafarijanstvu mene je vodio da tražim rešenja za moj narod u marksizmu. Sa takvom fundamentalnom dobrotom u tvojoj ideologiji, nadam se da će uskoro svanuti dan kada ćeš na Jamajci moći da svoja rešenja sprovedeš u delo”.

“Pa”, rekao je Piter, “ako ne na Jamajci, onda svakako u nekoj novoj obećanoj zemlji”.

“Vaya con dios, moj mladi revolucionarni brate.” Fidel je ustao, uzeo Pitera u svoj medveđi zagrljaj, a meni pružio ruku i rukovao se sa mnom, okrenuo se, popeo se na platformu, pa otišao u bučnu noć punu muzike.

 

Princip.info

 

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

0 %

Podržite nas!

Ako vam se dopada stranica i želite da nas pratite, molimo kliknite na dugme.