Ne sakrivajte ništa od naroda. Ne kazujte neistine. Ukažite na laži koje im se govore. Ne maskirajte poteškoće, greške, propuste. Ne tražite lake pobede. – Amilcar Cabral
*
Nakon američkih vazdušnih udara na Siriju, rešili smo da se, u sažetoj varijanti, osvrnemo na pitanje odgovornosti. Počećemo jednostavnim pitanjem koje nam je uputilo više drugova – snose li desničari, koji su zdušno podržavali Donalda Trampa tokom predizborne kampanje, makar delimičnu odgovornost zbog bombardovanja Sirije?
Ako ste slabije upućeni, reći ćemo vam da postoje i levičari koji su podržali bombardovanje SR Jugoslavije, smatrajući da je NATO, po tom pitanju, odigrao progresivnu ulogu, čime je zaustavljena navodna „srpska agresija“ na kosovske Albance. U njihovom slučaju, osim što previđaju činjenicu da je razlog za bombardovanje bilo odbijanje SR Jugoslavije da potpiše ultimatum iz Rambujea koji je zahtevao neograničenu slobodu kretanja trupa NATO po zemlji, besplatno korišćenje infrastrukture i imunitet od krivičnog gonjenja, kao i da su podrivanje njene suverenosti i podrška separatizmu na Kosovu sprovedeni sa ciljem obezbeđenja vojnog prisustva NATO-a i uspostave i kontrole namesničkih režima na Balkanu koji će osigurati bezbedan protok resursa i profita ka Zapadu, radi se o devijacijama usled nepoznavanja marksističke teorije i istorijske prakse.
Njihovi „argumenti“ svode se na: 1. bespogovorno prihvatanje imperijalističke propagande, 2. dekontekstualizovanu papagajsku retoriku o pravu na samoopredeljenje.
Prvi je nedostojan svake pažnje, jer je i detetu jasno da je svrha imperijalističke propagande izgradnja popularne podrške neokolonijalnim projektima parazitskog Zapada. O drugom ćemo dati nekoliko informacija, kako bi oni koji su slabije upoznati sa marksizmom odagnali predrasude o levici postsocijalističkih društava kao isključivo liberalno-levo kompradorskoj „eliti“.
Marks i Engels su u datom trenutku podržavali pravo pojedinih naroda na samoopredeljenje a uskraćivali podršku drugim narodima tokom 19. veka. Razlog tome bio je što su smatrali da bi neke od novoformiranih, nacionalno oslobođenih država služile kao podrška tadašnjem ruskom carizmu, pa su shodno tome zauzeli stav protiv nacionalnog oslobođenja tih naroda u tom, specifičnom trenutku.
Lenjin je to objasnio na sledeći način:1
„Mnogi zahtevi demokratije, uključujući samoopredeljenje, nisu apsolutni, već samo mali deo opšteg socijalističkog svetskog pokreta. U pojedinim konkretnim slučajevima, deo može protivrečiti celini; i ako je tako, mora biti odbačen. Moguće je da je republički pokret u jednoj zemlji samo instrument klerikalnih, ili finansijsko-monarhističkih intriga drugih zemalja; ako je tako, ne smemo da podržavamo takav pokret… Marks i Engels nisu doživeli da vide epohu imperijalizma… Ako bi se situacija ponovila… i drugi narodi posluže kao bedemi buržoaske reakcije, onda bih i ja morao da budem za revolucionarni rat protiv njih, u korist njihovog slamanja, u korist uništenja svih njihovih ispostava, bez obzira na to kakvi pokreti malih naroda nastaju u njima.“2
Staljin je to objasnio na sledeći način:
„Proletarijat ne mora da podržava svaki nacionalni pokret, svuda i uvek, u svakom pojedinačnom konkretnom slučaju. Podrška se mora dati takvim nacionalnim pokretima koji teže da oslabe, zbace imperijalizam, a ne da ga ojačaju i sačuvaju. Lenjin je bio u pravu kada je rekao da se nacionalni pokret ugnjetenih zemalja ne procenjuje sa stanovišta formalne demokratije, nego sa stanovišta aktuelnih rezultata, prikazanih opštim bilansom stanja borbe protiv imperijalizma, što će reći ne u izolaciji, nego u svetskim razmerama.”3
Međutim, u slučaju proimperijalističkih levičara, ne radi se samo o devijantnoj teoriji marksizma, radi se takođe o praksi. Radi se takođe o klasnom karakteru, čiji se interes sprovodi kroz teorijske devijacije. Radi se o neproživljenom iskustvu ugnjetavanja. Tako imperijalizam, koji je prema marksističkoj teoriji reakcionaran, protiv koga je imperativ podržati svaku borbu i čijeg je pucanja (na najslabijoj karici) rezultat socijalistička revolucija,4 prema ovim antimarksistima ima i progresivne strane, naročito u borbi sa nacionalnim buržoazijama čija se kulturna i društvena praksa ne poklapa sa liberalnim idejama i načelima formalne demokratije.
Ovde možemo napraviti i paralelu sa pitanjem desničara i predizborne podrške američkom predsedničkom kandidatu koji je prošle nedelje naredio početak vojne intervencije u Siriji. Ta podrška bila je upućena predizbornim obećanjima Donalda Trampa o zaokretu u spoljnoj politici SAD, prema kojima bi, suprotno tadašnjoj politici američkih demokrata, nova vlast radila u pravcu saradnje sa Rusijom, što bi se navodno povoljno odrazilo po sirijsku krizu, ali i problem Kosova. Ovde, dakle, imamo identičnu sliku kao i u slučaju gorepomenute levice, koju možemo svesti na nepoznavanje teorije marksizma i klasnu interpretaciju poželjnog rešenja problema. Desnica se tako uzdaje u predizborna obećanja buržoaskih kandidata, koja bi kroz mehanizme postojećeg sistema trebalo da reše aktuelne probleme neokolonijalnih osvajanja, bez razumevanja šta su dugotrajni ekonomski ciljevi imperijalizma, i šta je kratkoročni populizam u službi imperijalizma. Možemo reći da dometi i jednih i drugih dosežu samo dotle da svedu objašnjenja situacije na optužbe da je Tramp izdao desnicu, kao što je navodno Cipras izdao levicu.
Kako proceniti odgovornost dotičnih zbog aktuelnog stanja stvari u Srbiji, Siriji, Grčkoj…? Odgovornost naravno mora da postoji, a istorija će se pobrinuti da oni politikanti koji je pogrešno tumače plate i određenu cenu. Realna slika odgovornosti varira od protagonista takvih reakcionarnih analiza do onih koji ih nekritički prihvataju. Međutim, najznačajniji momenat pri proceni odgovornosti je zapravo konkretan uticaj na neposredna dešavanja. Koliki je uticaj srpske desnice na predizbornu kampanju u SAD? Objektivno onoliki koliki je njen uticaj na mase, u ovom slučaju prvenstveno na srpsku dijasporu koja podleže pravu glasa u toj zemlji. Koliki je bio uticaj srpske liberalne levice na uspeh imperijalističke agresije na SR Jugoslaviju? Objektivno, ne značajan, budući da se radi o marginalnim grupicama bez znatnije zastupljenosti među masama. Međutim, sagledamo li je kao deo većeg, internacionalnog levog pokreta, koji je prihvatio narativ o „humanitarnoj intervenciji“ bez organizovanog suprotstavljanja lešinarskom pohodu NATO-a, značaj njene odgovornosti nesumnjivo raste.
Isti protagonisti na desnici su propagirali glasanje za britanski Brexit kao „antiimperijalističku“ opciju, a danas ne preuzimaju odgovornost za podršku nove britanske vlade agresiji na Siriju i kontinuitet po pitanju spoljne politike. Ne osvrćući se na svoje idiotluke iz skorije prakse, danas već propagiraju Francuski nacionalni front kao opciju koja bi, eto, mogla doneti promenu po istom pitanju, a sutra će opet nositi tetki lek kada nova francuska vlada nastavi sa politikom imperijalizma širom Trećeg sveta. Ovi znalci očekuju da imperijalisti steknu savest i samovoljno zaustave praksu ugnjetavanja i masovnih zločina, i tako se odreknu ekstraprofita na kojima se održava parazitska ekonomija Zapada i temelji životni standard ogromne većine zapadnog stanovništva.
Isti protagonisti na Levici su propagirali glasanje za američkog socijalimperijalistu Sandersa, uprkos njegovoj poznatoj istoriji glasanja za vojne intervencije širom sveta, za koje, naravno, niko među njima ne snosi odgovornost. Kroz istu priču smo sa njima prošli sa Sirizom, ali opet, niko se ne oseća odgovornim za mere štednje u Grčkoj. Danas zdušno podržavaju „revoluciju“ u Rožavi, ignorišući ili pravdajući tesnu saradnju sa imperijalizmom, opet ne prihvatajući odgovornost za otvaranje američkih vojnih baza u Siriji, čime se potpomažu masovni zločini imperijalista nad civilima i neokolonijalni projekti SAD u regionu. Ovi su znalci, baš kao i desničari, takođe amnestirani od aktuelne američke agresije na vladu u Damasku.
Očekivati od takvih organizacija da javno preuzmu odgovornost i podvrgnu se samokritici, sasvim je iluzorno. Evaluacija sopstvenog rada od strane organizacije ili pokreta, isključivo je marksistička praksa, čiji je samokritika sastavni deo. Stoga ste imali prilike da vidite kako se dotični, i pored lakše nelagodnosti na godišnjicu bombardovanja Jugoslavije, ne doživljavaju kao saučesnici u kreiranju danas postojećih neokolonijalnih odnosa u Srbiji i na Balkanu. Baš kao i ovi drugi, što su na dan američkog bombardovanja Sirije na kratko nestali, da uklone pokoji ulični mural, koji bi budućim pokolenjima svedočio o neznalicama i njihovoj zastupljenosti u sadašnjem političkom i društvenom životu zemlje. Obraza kao đon.
Odgovornost nesumnjivo postoji, a njenu će još precizniju ocenu i kritiku dati marksističke organizacije i pokreti kroz revolucionarnu praksu.
Dodatni info za sociologe: Pristup koji je kod Lenjina uočljiv kombinacija je Marksa i Dirkema. Poput Marksa akcentuje se klasna borba, poput Dirkema daje se prednost celini nad delovima. ↩
https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1916/jul/x01.htm ↩
https://www.marxists.org/reference/archive/stalin/works/1924/foundations-leninism/ch06.htm ↩
Prema Lenjinovoj teoriji, koju smo odvajkada prevazišli, ali se ove formule ovde držimo iz razloga što viktorijanski marksisti nisu od nje odmakli (a neki ni do nje domakli) ↩